Dok tužan vjetar juri ubijajući leptire,
ljubim te, i moja radost grize ti
usta od šljive.
Mora da te je boljelo da se
na me privikneš, na dušu mi divlju
i samotnu, na ime od koga svi bježe.
Toliko smo puta vidjeli zvijezdu jutarnju
kako gori, ljubeći jedno drugome oči,
i sumrak što se nad nama gubi u lepezi
što se vrti.
*Pablo Neruda
No comments:
Post a Comment